logo
bios

Agonija Europe ili Europa pred kaosom

Objavljeno prije 5 mjeseci . u pet, feb 22nd, 2019

AUTOR: DAMIR GRUBIŠA

Europa se izgleda primiče svojoj agoniji: izborne prognoze za europarlamentarne izbore u svibnju ove godine pokazuju da će pobjedu odnijeti populističke i ”suverenističke” snage, koje bi zajedno mogle imati većinu.

Ako se do 29. ožujka ništa ne dogodi i ne produže se pregovori o Brexitu, Europarlament bi trebao biti manji za 73 britanska zastupnika, ali je Europsko vijeće odlučilo da će se od toga broja redistribuirati 27 mjesta, pa će tako i Hrvatska profitirati, dok će preostalih 46 mjesta ostati upražnjeno u očekivanju mogućih novih članova – Albanije i Crne Gore.

Sva istraživanja, ona koje već tradicionalno naručuje sam Europski parlament, a među koje spadaju Poll of Polls i Kantar Group, pokazuju da će tradicionalne europske stranke koje su dosad zajedno imale većinu, a to su Europska pučka stranka kao najjača europska grupacija i Europski socijalisti i demokrati, pretrpjeti poraz.

Tako će europski pučani izgubiti četrdesetak mjesta, dok će socijalisti i demokrati pretrpjeti težak poraz i izgubiti više od pedeset mjesta.

Uostalom, socijalističke i socijaldemokratske stranke su u krizi u cijeloj Europi i to nije nimalo čudno.

Od ”tradicionalnih partija” mogla bi se izvući samo ALDE – Alijansa europskih liberala i demokrata, koja će profitirati od ulaska Macronove stranke – pokreta En Marche i tako ojačati za tridesetak mjesta.

ENL, Europa nacija i sloboda, suverenistička grupacija čiju okosnicu čine francuski Nacionalni front Marine Le Pen i talijanska Liga Mattea Salvinija, mogla bi pokupiti tridesetak glasova više nego dosad, a populistička skupina Europa slobode i direktne demokracije, čiju su okosnicu dosada činili talijanski Pokret 5 zvijezda Luigija di Maija i njemačka AfD, Alternativa za Njemačku, ekstremno desničarska i eurofobična stranka, mogla bi se raspasti, jer talijanski populistički vođa Luigi Di Maio traži druge saveznike po Europi.

I Salvini je krenuo po europskim turnejama da prikupi što više pristaša za svoju isto tako eurofobičnu skupinu koja bi se htjela prikazati tek euroskeptičnom, pa je svoje radikalno odbacivanje Europske unije zamijenio sloganom ”Mijenjajmo Europsku uniju iznutra”.

Doduše, nije uspio u Varšavi nagovoriti Jaroslawa Kaczynskoga da mu se pridruži, jer bi Kaczynski rado pristupio Europskoj pučkoj stranci koja ga smatra ipak previše eurofobičnim za njenu ponekad centrističku agendu. Iako Europskim pučanima, unatoč blagim kritikama, nije zasmetao Viktor Orbán, koji slično kao i Salvini želi ”mijenjati” (čitaj: rušiti!) Europsku uniju iznutra. A Kaczynski i Orbán se razilaze u pitanju suradnje s Rusima, jer se Orbánu sviđa Putinov nacional-suverenizam, dok su za Poljake Putin i Rusi crvena krpa.

Na drugoj strani populistički talijanski lider Di Maio također pokušava okupiti svoje ako ne istomišljenike onda sličnomišljenike, pa je tako nedavno u Rim pozvao predstavnike nekih stranaka i strančica, no malo ih se odazvalo.

Među onima koji su došli u Rim bili su Karolina Kähönen iz finske Liike Nyt, koja se opredijelila za ”neposrednu demokraciju” i kritiku svojeg finskog političkog establišmenta, ali se još nije oprobala na izborima, poljski ultranacionalist i homofob Pawel Kukiz, koji je s listom ”Kukiz 15” osvojio na poljskim predsjedničkim izborima 2015. godine 21 % glasova, a na parlamentarnim izborima 43 mjesta u Sejmu te hrvatski prvak Živog zida Ivan Vilibor Sinčić.

Među njima je Kukiz doista osebujna pojava: ne samo da je ultranacionalist i homofob već se zalaže i za stavljanje pravosuđa pod kontrolu vlade, za još jači klerikalizam, a prosvjednike protiv vlade nazvao je plaćenicima židovskih bankara, dakle židovske zavjere, po čemu je sličan Orbánu koji na plakatima po Mađarskoj potiče mržnju prema Georgeu Sorosu i Jean-Claudeu Junckeru.

Pokušao je Di Mao ”privesti” u svoj tabor i vođu francuskih ”žutih prsluka” Christophera Chalençona, ali ga je jedna talijanska neovisna televizija raskrinkala intervjuom u kojem Chalençon zagovara vojni udar i giljotinu za Macrona, pa je tako Di Maio ipak morao odustati od tako nezgodnog savezništva kada je Francuska povukla svojeg ambasadora u Rimu na ”konzultacije”.

Što u takvom društvu traže Sinčić i Živi zid je doista zanimljivo pitanje. Ali suverenističko-populistička internacionala ide dalje, jer joj u prilog ide i val nemira i nereda koji se šire po Europi. Različite forme, od trgova do ulica, različite motivacije, ali vrlo sličan bijes protiv establišmenta valja se od Francuske, Španjolske, Varšave, Budimpešte, Bukurešta, Tirane, pa sve do europske periferije – Srbije i Crne Gore.

Taj val bijesa, opravdanog ili ne, koriste baš oni koji žele ubrzati agoniju Europe. Ide im na ruku i još jedan moćni tsunami – tsunami siromaštva koji se širi Europom i koji se očituje u sve većem broju siromašnih baš u toj bogatoj Europi u koju hrle očajnici iz Afrike i Azije.

Povećanje broja europskih građana koji žive u riziku od siromaštva i povećanje socijalne ekskluzije postali su zabrinjavajući fenomeni, jer se broj tih marginaliziranih Europljana popeo već na brojku od 118 milijuna u odnosu na cjelokupno stanovništvo od 500 milijuna građana EU.

A to se ne može nikako ignorirati; upravo taj fenomen dolijeva ulje na vatru koju potpiruju suverenističko-populističke snage širom Europe.

Ali kako suzbiti taj val kaosa koji neumitno nadire?

Na to moraju prvenstveno odgovoriti političke snage u zemljama članicama.

Jedini dobar aspekt ovih europarlamentarnih izbora je činjenica da se oni odvijaju u svim zemljama članicama gotovo istodobno, 23. ili 26. svibnja, a rezultati i jednog i drugog datuma saznat će se 26., po okončanju svih izbora.

Tako će se izbjeći domino-efekt koji je i doveo i do toga da su 2005. na referendumu za europski Ustav Nizozemci, pod utjecajem francuskog ”ne”, potopili Ustav na svojem referendumu održanom tri dana nakon francuskog.

Nažalost, drugi korak o kojem se raspravljalo propušten je ovoga puta, a to je bila inicijativa o stvaranju jedinstvenog izbornog sustava za europarlamentarne izbore, a ne zadržavanje vlastitog izbornog sustava u svakoj od zemalja članica.

No najvažnije je ipak kako će domaće političke stranke pripremiti građane za izbore: hoće li birači glasati samo za ime svoje partije ili će te partije-stranke-pokreti izaći sa svojim vizijama daljnjih koraka europske integracije i hoće li se o tome povesti široka, meritorna rasprava.

Ali to bi, izgleda, za domaće političke snage bio prevelik zalogaj, pa ostajemo skeptični u odnosu na pripremu ovih izbora, a to izgleda odgovara i HDZ-u na vlasti u Hrvatskoj i konformizmu hrvatskih glasača.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh