Traže navodne doktrinarne pogrješke i krivovjerja u bilo kojem dokumentu koji izda papa Franjo, a zatim ga optužuju da se nije pozabavio doktrinarnim zbrkama, koje su zapravo stvorili ti kritičari, a ne papa Franjo
„Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno, jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili“ (2 Pet, 1:20-21)
Čini se da su danas mnogi katolici spremni, čak neobično željni (!), bez oklijevanja prihvatiti sve što bi moglo biti usmjereno kao optužba ili kritika prema papi Franji. Došlo je do onoga što je papa Lav XIII. tužno opisao kao „popuštanje one veze ljubavi i poslušnosti koja bi trebala povezivati sve vjernike s njihovim pastirima, te vjernike i pastire s Vrhovnim pastirima, vezu u kojoj se prije svega nalazi sigurnost i zajedničko spasenje.” Danas postoji radikalni organizirani pokret, koji se suprotstavlja učenju, reformama i vodstvu pape Franje. Pripadnici tog pokreta, vjernici laici, ali i visoko rangirani crkveni velikodostojnici, smatraju se pravim braniteljima istinske katoličke vjere i tradicije. Njihov argument jest da su učenja pape Franje očito u suprotnosti s prijašnjim izjavama učiteljstva i stoga ih treba odbaciti. Njihovo obrazloženje je da, ako je Crkva tisućljećima vjerovala u nešto, a papa dođe i to poništi, onda bi se vjerni katolik trebao pridržavati samo tradicionalnog shvaćanja i odbaciti promjene pape Franje.
Drugi vatikanski koncil u dokumentu „Lumen gentium“ („Svjetlo naroda“) upozorava: „Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje autentičnom učiteljstvu Rimskog Biskupa i kad ne govori »ex cathedra«; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo sa štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema očitovanoj namjeri ili volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja iste nauke, ili iz izražavanja.“
U enciklici „Sapientiae christianae“ papa Lav XIII. poručuje: „Stoga Papi pripada autoritativno prosuđivati što Sveto pismo sadrži, kao i koje su doktrine u skladu, a koje u neskladu s njime. Također, iz istog razloga, pripada mu da pokaže koje stvari treba prihvatiti kao ispravne, a koje odbaciti kao bezvrijedne; što je potrebno činiti, a što izbjegavati činiti, a kako bismo postigli vječno spasenje. Jer, inače, ne bi postojao siguran tumač Božjih zapovijedi, niti bi bilo sigurnog vodiča koji bi čovjeku pokazao način na koji treba živjeti.”
A Prvi vatikanski sabor s tim u svezi kaže: „Ako dakle netko kaže da rimski papa ima samo dužnost nadzora i vođenja, a ne punu i najvišu vlast nad cijelom Crkvom, i to ne samo u pitanjima vjere i morala, već i u onima koji se odnose na disciplinu i upravljanje Crkvom rasprostranjenom po cijelom svijetu; ili tvrdi da ima samo glavni dio, ali ne i apsolutnu puninu te najviše vlasti; ili da ta ova njegova vlast nije redovita i neposredna nad svim i svakim crkvama, te nad svim i svakim pastirima i vjernicima: neka bude anatemiziran.“
U službenom, učiteljskom nauku Crkve jednostavno nema elemenata, koji podržavaju razne hipoteze da pastiri i vjernici mogu prosuđivati da su naučavanja nekog pape heretična ili doktrinarno pogrješna. Katolici su dužni iskazivati poštovanje i poslušnost rimskom Papi.
Svaki dobro formirani katolik zna koliko je papinstvo bitno za Katoličku crkvu. Biti katolik znači biti u zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom. Drugi vatikanski sabor naučava da su oni koji su potpuno uključeni u Crkvu „sjedinjeni s njom kao dijelom njezine vidljive tjelesne strukture, a po njoj s Kristom, koji njome upravlja preko vrhovnog prvosvećenika i biskupa” (Lumen gentium, 14). Vlast pape dolazi od Krista i božanski je zaštićena. Vatikan I. jasno uči da „Stolica svetog Petra uvijek ostaje neokaljana bilo kakvom greškom prema božanskom obećanju našega Gospodina i Spasitelja danom knezu njegovih učenika”. To znači da će Krist i Duh Sveti osigurati da se „u Apostolskoj Stolici katolička vjera „uvijek čuva besprijekorno i poštuje sveta doktrina“.
U službenom, učiteljskom nauku Crkve jednostavno nema elemenata, koji podržavaju razne hipoteze da pastiri i vjernici mogu prosuđivati da su naučavanja nekog pape heretična ili doktrinarno pogrješna. Katolici su dužni iskazivati poštovanje i poslušnost rimskom Papi. Iako ovo vrijedi za sve vjernike, posebice se odnosi na članove katoličkog klera i one koji se pripremaju za svećeništvo. U crkvenom pravu koristi se izraz „plenitudo potestatis“ („punina vlasti“) koji naglašava vrhunsku ulogu pape u vođenju i upravljanju Crkvom, stavljajući ga u središte odlučivanja i autoriteta unutar katoličke zajednice.
Kod mnogih vjernika danas primjećuje se čudno i neprihvatljivo shvaćanje prema kojem se određeno naučavanje pape Franje može bezrezervno ignorirati ili čak odbaciti samo zato što nije službeno proglašeno izjavom u duhu „ex cathedra“, ili jer to naučavanje nije navedeno u „Katekizmu katoličke crkve“. Mnogi smatraju da je za vjeru bitno samo ono što se može podvesti pod dogmu, odnosno što je izrečeno, i jasno naglašeno, u duhu papine nepogrješivosti ili nezabludivosti. Sve drugo, bez obzira na papinu izjavu, smatraju neobvezujućim, te je prihvaćanje toga ostavljeno na volju svakog vjernika, često bez potrebe za opravdanjem vlastitog poricanja ili neprihvaćanja. Pozivanje na pristup „ex cathedra“ dogodilo se samo dvaput u modernoj povijesti: prvi put 1854. kada je papa Pio IX. proglasio doktrinu (dogmu) o Bezgrješnom začeću, tvrdeći da je Marija bila začeta bez Istočnog grijeha, te drugi put 1950. godine kad je papa Pio XII. proglasio doktrinu Uznesenja Djevice, tvrdeći da je Marija uznesena na nebo, tijelom i duhom.
Tijekom posljednjih nekoliko godina pojavili su se sve češći usklađeni napadi na doktrinarni i moralni autoritet pape Franje, a koji su započeli nakon objave njegove postsinodalne pobudnice iz 2016. Amoris laetitia. Nažalost, primjećuje se sve više jedna nova varijanta antikatoličanstva, koju su proširili razni radikalni tradicionalisti u Crkvi, uglavnom oni koji se sami identificiraju svojim ponašanjem kao pobornici „konzervatizma” i “tradicionalizma“, »izama«, koji su zapravo suprotstavljeni istinskoj tradiciji. Tradicija nije ni konzervatizam ni opčinjenost povijesnom prošlošću. Ona se temeljito razlikuje od tradicionalizma, koji sve čuva apsolutno netaknutim. Tradicionalizam se zapravo protivi tradiciji. „Važno je poštivati tradiciju, onu autentičnu“, rekao je papa Franjo govoreći članovima isusovačkog reda u Kanadi tijekom privatnog razgovora 29. srpnja 2022. Opisao je tradiciju kao „živu uspomenu vjernika“, dok „tradicionalizam znači mrtvi život naših vjernika.” „Tradicionalizam mrtva uspomena“. Papa smatra da tradicionalizam „začepljuje“ reforme Drugog vatikanskog koncila. Bajni branitelji tradicije su uzrokovali ogromne podjele i svađe do te mjere da se čuju ljudi kako iznose takve optužbe protiv pape Franje, koje se uopće ne bi trebale izgovarati, ni javno ni privatno u katoličkom ozračju.
U digitalnom dobu postalo je vrlo lako bilo kome podijeliti svoja stajališta na mreži i stjecati veliki broj sljedbenika. To znači da kada takozvani „katolički utjecajnici” (influenseri!) počnu govoriti i činiti stvari, koje se suprotstavljaju poukama Magisterija, mogu svoje sljedbenike odvesti putom duhovne tame, korupcije i uništenja. Primjećuje se organizirani pokret, koji se opire učenju, reformama i vodstvu pape Franje. Pripadnici tog pokreta smatraju se stvarnim braniteljima prave katoličke vjere. Njihov argument je da su učenja pape Franje očito u suprotnosti s prijašnjim izjavama učiteljstva i da ih stoga treba odbaciti. Njihovo obrazloženje je da, ako je Crkva vjerovala u nešto tisućljećima, a papa dođe i to poništi, onda bi se vjerni katolik trebao pridržavati tradicionalnog shvaćanja i odbaciti papine promjene.
Budući da mnogi pokazuju toliko sklonosti obrani nepromjenljive doktrine, valja ih upitati odakle dolazi njihovo shvaćanje da se katolik može, ili treba, tako kritički i neodgovorno ponašati? Gdje se točno, u bilo kojem autoritativnom dokumentu, tvrdi da vjernici trebaju provjeravati crkvene dokumente kako bi pronašli eventualne kontradiktornosti s prošlim učiteljskim naukom i da, ako takve pronađu u navodnoj suprotnosti s učenjem sadašnjeg Pape, mogu ih odbaciti i biti neposlušni?
U studenom 2016., četvorica kardinala su objavila svoja „dubia“ koja su uz javni publicitet podnijeli papi Franji, implicitno sugerirajući da se Sveti Otac udaljio od moralnog nauka Crkve. Unatoč tome, mnogi katolički znanstvenici i teolozi branili su pravovjernost Amoris laetitia, pokazujući da se pet „dubia“ temelji na nesporazumima pobudnice kao cjeline. Kritičari Amoris laetitia djeluju iz hermeneutike sumnje, a ne iz hermeneutike kontinuiteta. U rujnu 2017. skupina znanstvenika javno je objavila dokument Correctio filialis, koji je odgovorio na navodno „širenje krivovjerja” pape Franje uzrokovano Amoris laetitia i njegovim „drugim riječima, djelima i propustima.” Nažalost, ovaj, navodno, „sinovski ispravak” prekršio je pravila teološkog govora s poštovanjem i pravilima koja su postavljena 1990. godine potpisom kardinala Josepha Ratzingera u dokumentu „Donus veritatis“.
Mnogi uranjaju u različite oblike apokaliptičkih vjerovanja i opsesivno razmišljaju o idejama, često potaknutim neodobrenim privatnim objavama i proročanstvima, da je Katolička Crkva trenutno u stanju otpadništva. Oni vjeruju da su oni „ostatak” prave Crkve, te da, kroz svoju vjernost „tradiciji“, zajedno s odabranom skupinom svećenika, predstavljaju posljednje čuvare katolicizma.
Primijećuje se sličnost pristupa i stavova prema Papi zastupnika tradicionalizma, te njihove ekleziologije, s protestantskim mentalitetom. U protestantizmu postoje brojne podjele među pojedincima i skupinama, koje dovode do nesuglasja oko različitih pitanja. Te podjele često rezultiraju napuštanjem lokalnih crkava ili pridruživanjem nekim drugima ili osnivanjem novih denominacija. Neki se razdvajaju zbog različitih interpretacija Svetog Pisma, dok se drugi opet sukobljavaju oko toga koji prijevod Biblije je ispravan. Razdvajaju su i zbog temeljnih uvjerenja i načela pojedinog pastora, te oko mišljenja o tome koji stil glazbe treba koristiti u „autentičnom štovanju“. Katolički tradicionalizam, poput protestantizma, oslanja se na pojedinačno tumačenje onoga što je istinito. Iako se bajni tradicionalisti predstavljaju pod krinkom objektivnosti, univerzalne istine su odbačene, a relativizam i subjektivizam postaju norme izražavanja u ovom pokretu.
Veći dio pokreta tradicionalizma posvećen je i teorijama zavjere. Mnogi uranjaju u različite oblike apokaliptičkih vjerovanja i opsesivno razmišljaju o idejama, često potaknutim neodobrenim privatnim objavama i proročanstvima, da je Katolička Crkva trenutno u stanju otpadništva. Oni vjeruju da su oni „ostatak” prave Crkve, te da, kroz svoju vjernost „tradiciji“, zajedno s odabranom skupinom svećenika, predstavljaju posljednje čuvare katolicizma. Primjećuje se rast broja katolika, koji otvoreno ponavljaju pogrješke Martina Luthera u vezi s papinstvom i učiteljskim autoritetom. Također, unutar ovog pokreta primjećuje se prihvaćanje duha amerikanizma i političkih ideja koje su u nesuglasju s poukama pape Franje. Ti, navodni, tradicionalisti, o kojima je riječ, sami presuđuju Učiteljstvu, dajući svoj pristanak samima sebi i vlastitim sudovima, stavljajući sebe za upravljački volan. Postavljaju vlastitu savjest iznad depozita vjere. Tradicionalizam je suglasan s Papom koliko je on suglasan s njime. Neki idu toliko daleko da otvoreno ili skriveno optužuju papu Franju za herezu. Zaboravljaju što je Martin Luther govorio:
„Ne mogu predati svoju vjeru ni papi ni koncilu, jer je jasno da su pali u zabludu i čak u nesklad sami sa sobom. Ako, dakle, nisam uvjeren dokazima iz Svetog pisma ili uvjerljivim razlozima, ako nisam zadovoljen samim tekstom koji sam citirao, i ako moj sud nije tako doveden u pokornost Božjoj riječi, ništa ne mogu ni neću povući; jer za kršćanina nije ni sigurno ni pošteno govoriti protiv vlastite savjesti.“
Martin Luther, u suštini, tvrdi da će se pokoriti vlastitoj savjesti i osobnom tumačenju onoga što smatra biblijski ispravnom doktrinom, tradicijom i otkrivenjem. To čini, jer zaključuje da su crkvene vlasti njegova vremena i prošlosti proturječile onome što su naučavali koncili i drugi pape. On je tvrdio da će se, ako ga netko ne uvjeri da ono što poučava Katolička Crkva ima biblijsku osnovu i da je usklađeno je s depozitom vjere, pokoriti vlastitoj savjesti i vlastitim tumačenjima. Ovaj način razmišljanja predstavlja okvir i teze tradicionalizma, te se može pronaći u izjavama koje zastupnici tradicionalizma često ponavljaju, kao što je sljedeće:
- „Poučavanje pape Franje o smrtnoj kazni proturječi Pismu i Svetoj Predaji.”
- „Amoris Laetitia nije u kontinuitetu s božanski objavljenim istinama.”
- „Nauk Drugoga vatikanskog koncila o vjerskoj slobodi izravno krši prethodna naučavanja Crkve o toj temi.”
- „Neću poslušati Traditionis Custodes, jer je to kršenje pravde i izvan dosega autoriteta pape.”
- „Mišljenja iznesena u dokumentu Fiducia Supplicants su na granici teške hereze“.
- „Ne slijedim papu, slijedim Isusa.”
- , itd., …
Ovaj mentalni sklop konačno stavlja čak i pojedinog člana laika ili prosječnog svećenika kao autentičnog tumača Božjeg zakona i tradicije, iznad autoriteta pape i službenih pouka i zakona Crkve. Radikalni „tradicionalisti“ pretpostavljaju da su njihova preferirana tumačenja Magisterija ispravna, pa su slobodni ignorirati ono što živi Magisterij poučava. To je slično protestantskom shvaćanju slobode pojedinca u tumačenju Svetoga Pisma. Međutim, oni, koji danas na ružan način napadaju papu Franju sugerirajući, prikriveno ili izravno, da je na rubu hereze, nisu ništa drugo nego vrijeđatelji.
Često se mogu čuti komentari poput „tradicija je budućnost” ili „budućnost katoličanstva je tradicionalna“. Iako ti izrazi možda zvuče nevino i teološki ispravni, zapravo opisuju ideologiju tradicionalizma, a ne istinske tradicije. Implicitno u ovim izjavama je vjerovanje da Rim ne slijedi tradiciju. Ako Rim ne čuva tradiciju, tko onda to čini? To je konačno ključno pitanje. Ako središte Crkve ne čuva tradiciju, onda Katolička Crkva ne može biti tradicionalna. Katolici su dio ujedinjene strukture, i bez izvora jedinstva katolicizam gubi valjanu tvrdnju da je Crkva ona koju je Krist osnovao. Po definiciji, sjedište Rima – papinstvo – mora, uvijek i zauvijek biti „tradicionalno” do kraja vremena. Ideja da papa Franjo dosljedno donosi dogmatske i autoritativne odluke i doktrinarne dekrete, koji se suprotstavljaju ideji „tradicije” njezinih bajnih branitelja, logična je implikacija da živa i prava „tradicija” postoji izvan hijerarhijske strukture Crkve. Papinstvo postaje time irelevantno i nepotrebno. Pokušaj podržati nekakvu tradiciju kojom se potiče neslaganje s Papom neodrživa je pozicija poput pokušaja obrane Svetog pisma dok se obezvrijeđuje biblijski autoritet Petrove i apostolske vjere. Paradoksalan je to poduhvat. Ništa dobro iz toga ne može proizaći. Jer jedno od tradicionalnijih načela katoličke vjere je upravo poslušnost papi Franji.
Većina kritičara Pape ima jedno zajedničko obilježje: uvjerenje da poznaju nauk Crkve bolje od samog Pape.
Na samrtničkoj postelji, papa Ivan XXIII. izjavio je: „Evanđelje se nije promijenilo, već smo ga počeli bolje razumijevati.” Sveti Nikola Kuzanski (1401.-1464.), značajan teolog, filozof i kanonski pravnik iz 15. stoljeća, u svom djelu „Dijalog protiv Amedeista” (1441.) ukazao je na to da se crkveno poučavanje može mijenjati na način da se ono što je nekada bilo predstavljeno kao doktrina čak može i povući. Rekao je: „Već sam vam rekao da je moguće da cijela Crkva sada drži neku doktrinu, a potom je zabrani, ali u tome nema opasnosti za spas duša.” Sveti Nikola Kuzanski je istaknuo da to proizlazi iz ovlasti koje su pape dobile od Isusa.
Kao što su protestanti odlučili da je Sveto Pismo njihovo najviše autoritativno učiteljstvo, tako su radikalni „tradicionalisti“ danas podigli „tradiciju” iznad živućeg autoriteta. I protestanti i oni koji propagiraju tradicionalizam, odbivši Papu – jedinog pravog tumača Pisma i tradicije – ostavljeni su samo s vlastitim prosudbama kao ključem za tumačenje. Mnogi katolici, koji su strastveno branili Crkvu od „Sola Scriptura“, danas su pristaše jedne slične, ali ipak drugačije pogrješke: „Sola Traditio“. Međutim, tu postoji ipak i sličnost između „Sola Traditio” i „Sola Scriptura“, jer oba pristupa zastupaju stajalište da je Pismo/Tradicija nešto fiksirano. Nešto „mrtvo“.
Većina kritičara Pape ima jedno zajedničko obilježje: uvjerenje da poznaju nauk Crkve bolje od samog Pape. U petnaestom stoljeću, koncilijaristi su vjerovali da opći sabor ima autoritet nad papom. Sada papinski kritičari pokušavaju potvrditi svoj autoritet koordinirajući svoje napore putem blogova, časopisa i drugih medija uz podršku bogatih donatora (uglavnom iz SAD-a), te podršku raznih visoko rangiranih prelata koji nisu naklonjeni Jorgeu Mariji Bergogliu. Traže navodne doktrinarne pogrješke i krivovjerja u bilo kojem dokumentu koji izda papa Franjo, a zatim ga optužuju da se nije pozabavio doktrinarnim zbrkama, koje su zapravo stvorili ti kritičari, a ne papa Franjo.
Velika tragedija današnjice jest činjenica, da je velik broj moralnih bičonosaca, koji dolazi s „desnice“, i nemilosrdnih kritičara pape Franje (većina iz SAD-a) u zabludi, zbog propagande i izmišljene lažne priče, koja se stalno vrti o Papi. Preispituju se ponajprije papini motivi (navodno postoje skrivene nakane!), pa se nakon toga iznose optužbe, koje nisu utemeljene na objektivnim činjenicama i onome što stvarno govori i piše papa Franjo, već su utemeljene na procjeni koja je stvarna papina namjera. Njihovo ponašanje vrlo slikovito pokazuje stajalište jednog od vrlo utjecajnog i uglednog (!) glasnogovornika tradicionalizma u SAD-u laika Petera Kwasniewskog, koji u jednom svojem melodramskom „razmatranju“ kaže: „Ono što nam danas treba je novi Atanazije, novi Bazilije, biskupi poput onih koji su se hrabro borili protiv arijanizma u četvrtom stoljeću … . Danas nam trebaju sveci, koji mogu ujediniti one čija je vjera ostala čvrsta (!!!) kako bismo se mogli boriti protiv zabluda i probuditi one slabe i kolebajuće iz njihove apatije. … U konačnici, to znači da tradicionalni obred Mise u budućnosti mora ostati prisutan u Rimokatoličkoj Crkvi, ne samo kao sredstvo prilagodbe starijim svećenicima i nekim vjernicima, već kao PRIMARNI LITURGIJSKI OBLIK ZA SLAVLJE MISE.“ U tom protukoncilskom grmu leži zec!
Razvoj crkvenog nauka (doktrine) je stvaran i koristi se za promicanje promjena u onome što se danas smatra prihvatljivim ponašanjem u svijetu, a što nije. Stajališta pape Franje nisu suprotstavljena vjeri, već je dalje i dublje potvrđuju. Kako povijest napreduje, i kako se Crkva nastavlja razvijati, vjerojatno će biti više takvih novih pristupa i načela, što znači i daljnji razvoj doktrine. Kad se to dogodi, vjernici trebaju, poput svetog Nikole Kuzanskog, prepoznati takve promjene kao odgovor Crkve na znakove vremena u kojem žive i vjerno slijediti Crkvu i Učiteljstvo.
Podjela raste upravo zato što mnogi napuštaju jedinstvo s Petrom. Neki tvrde da je Papa uzrok ovog zabrinjavajućeg prijeloma, ali to očito nije tako, jer nije moguće: Gospodin je rekao da Petrova vjera neće iznevjeriti. Isus Krist je jamac potpunog pridržavanja vjere u pitanjima vjere i morala. Nažalost, postoji velika opasnost da dođe do opasnog raskola, jer je mnogo katolika, nepromišljeno i brzopleto, podleglo opasnoj ideologiji radikalnog tradicionalizma. Ako ništa drugo, može doći do zaprječenja cvjetanja prave tradicije, kakvu zagovara papa Franjo.
Papa Franjo zaslužuje ljubav svih vjernika, njihove molitve, njihovu potporu i poslušnost njegovom Učiteljstvu. Umjesto iskrivljenog prosuđivanje njegovih odluka, ili nezahvalnosti za njegovo neumorno služenje, svi vjernici trebaju mu pružiti nepodijeljenu pastirsku podršku. Gubitak povjerenja u njegovo Učiteljstvo ne ukazuje da je problem u Papi, već da je u duhovnim životima vjernika. Duh Sveti postavlja pitanje o stanju vjernikova duhovnog života. Katolički odgovor naglašava da je Bog, kroz sakrament reda i Petrovog prvenstva, postavio odgovarajući kontekst za tumačenje njegove poruke. Ovaj transcendirajući kontekst izvan je vremena i zahtijeva pomoć Duha Svetoga za autentično razumijevanje i predaju katoličke tradicije. Stoga nije moguće suprotstaviti katoličku tradiciju Petrovom prvenstvu. Važno je shvatiti, jednom zauvijek, da Duh Sveti nije odsutan niti jednog trenutka iz Crkve i da neprestano pruža pomoć Petrovim nasljednicima u vođenju i upravljanju Crkvom.
Napomena: Autor ovog teksta nije zagrijan za ideju tzv. ultramontanizma i ne ističe izuzetno ulogu papinstva u Crkvi. Snažno brani jedino stajalište da papa Franjo ne propovijeda nikakve heretične misli ili čak herezu, te da ne izaziva konfuziju, odnosno da ne podučava ništa što bi bilo suprotno ispravnom shvaćanju katoličke tradicije. Papa Franjo nije niti blizu hereze, a njegovo poučavanje jest u kontinuitetu s preostalom katoličkom tradicijom.
Krešimir Cerovac, polis.ba
