ABDULAH SIDRAN
– recenzija za knjigu pjesama ,,Ako te mačka vidi golog” Mensura Ćatića
Ne postoji tako rutiniran čitalac u kojemu susret sa poezijom Mensura Ćatića neće izazvati emotivne potrese kakvi se doživljavaju veoma rijetko, možda samo dva ili tri puta u životu, mnogima i nikada. Nije bez značaja, ali je daleko od toga da bude presudna činjenica da pjesnik Mensur Ćatić dolazi – niotkud. Oficijelna književna kritika – ako tako nešto u nas uopće postoji – za to ime niti zna niti mari. Hijerarhija književnih vrijednosti formira se u ‘prijestoničkim’ otuđenim ‘centrima moći’ i pri takvom stanju stvari nije nikakvo čudo da samo dvadesetak kilometara od te ‘prijestonice’, u gradu Visokome, nekoliko decenija živi i radi jedan od zasigurno najvećih , ako ne i najveći pjesnik naše suvremenosti – a da za njega ne znaju ni univerzitetski profesori kojima je književnost struka, posao i dužnost, ni kritičari i urednici po brojnim redakcijama i kulturnim rubrikama printanih i elektronskih medija.
Svako zlo za neko dobro. Možda je baš zahvaljujući životu na margini, izvan domašaja službenih reflektora, daleko od književnih krugova, veza i prijateljstava, Mensur Ćatić svoj književni opus – a on se ‘broji’ u desetinama knjiga i hiljadama pjesama ! – učinio apsolutno originalnim, samosvojnim i nesličnim bilo čemu što u nama postoji kao svijest o bosanskohercegovačkoj poetskoj tradiciji i njenim realiziranim poetikama. To može zvučati paradoksalno, jer je u Ćatićevoj poeziji moguće s lakoćom pronaći pjesme koje svoj metafizički život i postojanje zasnivaju i korijene upravo u onome što je tajnovita ‘duša Bosne’ (najmoćniji primjeri: pjesma ‘Košulja’, ili ‘Zehra ne zna od čega ću umrijeti’). Ćatićevo pjesništo n e s l i č n i m bilo čemu što u bosankome i cijelom južnoslavenskome pjesničkom prostoru poznajemo čini njegova r a z u đ e n o s t i nevjerovatna sposobnost da svoje potpuno nesvakidašnje opažaje i mentalne senzacije odijeva u ruho najrazličitijih, ponekad i šokantno inovativnih poetskih prosedea i oblika. Mi tome ne znamo i ne vidimo prethodnika ni uzora ! Takvu i toliku moć da se naoko ni iz čega kreira nevjerovatan, silovit i potresan niz asocijacija i slika , moguće je naći samo kod najvećih svjetskih pjesnika, pa ni to sasvim lako.
Mnoge će, uz čitanje poezije Mensura Ćatića, hvatati vrtoglavica. Vertigo. Onima koji se na nju sviknu, cjelovito njegovo pjesništvo – u svim poetikama kojima pjesnik iskazuje svoju književnu iznimnost – ukazivaće se kao kosmički v a t r o m e t ! Sviknuti na vrtoglavicu, u ponovljenim čitanjima, razabraćemo kako Ćatićeva poezija posjeduje slojevitost i višeznačnost koja nalaže da se o njoj posebno razmišlja. Ovo je zato i knjiga i z a z o v a. Knjiga prikrivenih značenja. Palimpsest. U kojemu najtragičniji, najstrašniji trenuci ljudskoga iskustva često bivaju prokrijumičareni u ‘lakim notama’ ljubavne poeme. Zato je poeziju Mensura Ćatića moguće čitati stalno, i stalno otkrivati značenja i smislove koji nam se pri prvim čitanjima nisu ukazivali. Za takve se pjesnike kaže da su veliki i jedinstveni, a poezija koju nam oni daruju prestaje biti tek književna vrsta i čitalačka radost – pretvarajući se u trajno blago i sadržaj našeg vlastitog mentalnog, emotivnog i spoznajnog iskustva.
Abdulah Sidran
Sarajevo, 25. 6. 2018.
