Na prvi pogled, Prvi križarski rat izgleda kao nešto s jednostavnim uzrokom – mržnja jedne vjerske grupe spram druge. U stvarnosti, uzroci su bili mnogo složeniji. Širok spektar faktora doveo je do poziva pape Urbana II da muškarci uzmu oružje 1095. godine i slijede njegovu gorljivost.
NASILNO DRUŠTVO
Prema modernim standardima, srednjovekovna Evropa bila je zastrašujuće nasilno mjesto za život. Fizička sila je korištena za postizanje svih vrsta ciljeva. Gospodari su koristili nasilje da bi održali svoj utjecaj nad podanicima i da bi se borili u međusobnim sukobima zarad političke i finansijske dobiti. Pitanja međunarodne politike često su se rješavala na bojnom polju. Kada bi se dogodili, ratovi su zahvatali cijeli region kroz pljačku i pokolj. Razbojništvo je bilo uobičajeno. U takvom kontekstu, muškarci su već bili spremni za nasilje. Njegova upotreba bila je opravdana u svakoj situaciji koja im se činila ispravnom.
BORBA ZA PREVLAST NAD MEDITERANOM
Iako je malo ljudi bilo u prilici da to primijeti, vodila se borba za religijsku dominaciju u zemljama oko Mediterana. Od svog nastanka u 7. stoljeću, islam se širio s Bliskog istoka, muslimanski vladari su osvajali sjevernu Afriku i velike dijelove južne Evrope. U 11. stljoeću, kršćanstvo se vratilo, pošto su kršćanski gospodari osvojili muslimanske dijelove u Španiji i Italiji.
Jedna od malobrojnih institucija sa znanjem, špijunskom mrežom i širokom geografskom i historijskom slikom koja je mogla sve to da vidi, bila je papska država. Mogli su vidjeti šire trendove i djelovati kako bi ih usmjerili u pravcu koji im je pogodovao – onom koji je služio i moralnim vrijednostima i vlastitom interesu ljudi koji upravljaju Crkvom.
PREDRASUDE
Većina Evropljana imala je malo ili nimalo kontakata s muslimanima, tako da nisu imali nikakvu predstavu o tome ko su muslimani, bez obzira bila ona tačna ili ne. Pošto su Evropljani bili uplašeni islamom, shvatili su ga kao čudnu i uznemirujuću stvar, religiju idolopoklonstva. U priče o muslimanskim zločinima ljudi su lahko vjerovali, kao i o čudnim kazivanjima o životu Poslanika Muhameda (a.s.). To je olakšalo pretvaranje muslimana u žrtvene jarce i pogodne mete.
UZROK POLITIČKE SARADNJE
Evropski vladari su imali raspršenu vlast nad narodom na svojoj teritoriji. Mogli su samo da ih kontrolišu kroz saradnju s elitama iz svog naroda. Ovi ljudi su bili skloni da se bore za autoritet kojem su se pokoravali. Kada je došla prilika da se stvori zajednička korist i veća saradnja, vladarima je bilo od koristi da je preuzmu. Podržavajući zajednički cilj krstaškog rata, vladari su mogli da podstaknu takve osjećaje i veze sa svojim sljedbenicima.
ELITNA RATNIČKA KULTURA
Srednjovjekovno društvo dijelilo se na tri klase – one koji su se borili, one koji su se molili i one koji su radili. Za one na vrhu, njihov identitet kao ratnika bio je od presudnog značaja. Njihov identitet i položaj u društvu bili su vezani za vojno umijeće i rasprostranjenu kulturu fizičke snage i vojne časti. Jedini način da zadrže ovaj status, i kao pojedinci i kao grupa, je da nastave da se bore.
Krstaški rat im je pružio priliku da to urade, bez nepokornosti svojim nadređenima i izazivanja srdžbe Crkve ili ugrožavanja svoje zemlje. Bila je to savršena prilika da se živi na način na koji im je rečeno da je njihov životni put.
GREGORIJANSKE REFORME
Kultura onih koji su se molili, također je bila važna. Crkva je upravo prošla kroz period transformacije poznate kao Gregorijanska reforma, nazvanu po jednom od svojih vođa, papi Grguru VII (1073-1085). Ove reforme su Crkvi obnovile duhovnu snagu i naglasak na čistoći koja je oslabila toleranciju prema nereligioznom ponašanju, bilo da su klerici kršili pravila – zajedničku metu reformatora – ili pogani koji žive na granici kšćanskog svijeta.
Osim što su pomogli da se motiviše krstaški rat, ove reforme su papi Urbanu II dale i efikasniju crkvenu upravu kojom je bio u stanju da mobiliše krstaški rat.
NAČIN OTKUPLJENJA GRIJEHA
Gregorijanska reforma, kao i borba za prevlast nad Mediteranom, bila je širok trend kojeg mnogi izvan Crkve nisu ni bili svjesni. Ali jedan religijski koncept bio je poznat svim evropskim kršćanima, a to je bio grijeh. U očima srednjovjekovnih katolika, duhovno spasenje je bilo djelo ravnoteže. Grješna djela su vodila dušu u pakao, ali pravednička djela mogu napraviti ravnotežu, efektivno iskupiti kaznu. Jedno od najčešćih pravedničkih djela u ovoj ekonomiji pakla bilo je hodočašće – putovanje do udaljenog mjesta od velikog religijskog značaja.
Krstaši su bili ljudi koji su vjerovali u grijehe, pakao i spasenje. Mnogi od njih su znali da su grješni, i svi su htjeli umjesto u pako, otići u raj. Čineći krstaški rat vojnim hodočašćem, sa oproštenjem grijeha za one koji su učestvovali, Papa Urban II je ulio ogroman entuzijazam za ovaj poduhvat.
ZNAČAJ MJESTA U RELIGIJI
Kršćanska religija je bila usko povezana s osjećajem fizičkog mjesta. Rim je bio glavni grad Crkve. Hodočasnička odredišta bila su mjesta spasenja. Crkve i katedrale bile su mjesta svetosti i sigurnosti, nudeći pravno i duhovno utočište. Srednjovjekovni ratnici su učeni da su sveta mjesta važna, i nije bilo svetijeg grada od Jeruzalema. Ovo je budilo želju kod masa da je kršćanski pohod zapravo oslobađanje svetog grada – vrsta entuzijazma koja nije postojala u prethodnim ratovima.
PRIMOGENITURA
Evropa je bila vođena primogeniturom, pravilo po kojem je najstariji sin naslijedio sve očeve zemlje, titule i moć. To je stvorilo stabilnost i pomoglo da se stvore veliki blokovi moći na kontinentu. Ali to je takođe stvorilo problem – hiljade mlađih sinova aristokrata bez nasljedstva ili cilja, obučavani su samo da se bore. Ovi ljudi su činili veći dio borbenih snaga za krstaški rat, koji im je zauzvrat dao priliku da osvoje zemlje za sebe. Time je stvoren sigurnosni ventil, koji je odveo ove opasne pojedince u drugi dio svijeta, daleko od života domaćeg razbojništva i građanskog rata.
Odlomak iz djela: Marcus Bull, (1994), ‘Origins’, in Jonathan Riley-Smith (ed.), The Oxford Illustrated History of the Crusades.
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
